Živahne tjelesno-zvučne arhitekture
Kik Melone i Centar za dramsku umjetnost: Urobor, kor. Silvia Marchig (Antisezona 25 blok 4; Geometrije svjetla i sjene)
-
U završnom 4. bloku ovogodišnje Antisezone premijerno je predstavljena autorska suradnja koreografkinje Silvije Marchig i plesnih umjetnica Ivane Bojanić, Viktorije Bubalo, Silvije Dogan, Ane Novković i Mije Štark, uz dramaturšku pa i izvedbenu podršku Nine Gojić. Pamtimo dojmljiv autorski rad Silvije Marchig O Mary Shelley od prije dvije godine u kojoj su glazba i prostor strujali kroz metafizički očuđena tijela. U novoj izvedbi poetički naglasak na energiji daha, vibraciji glasa i bogatstvu raspona od artikuliranih tonova do ciktavog smijeha i animalističkih zvukova, još samostalnije preuzima kontrolu nad modeliranjem izvedbenog krajolika. Tijela koja se u njemu pokreću i njihova lica s naglašenim usnicama obojanima crnom bojom, evociraju odjeke masovnije zemaljske energije, kao da nose u sebi odjeke vulkana ili kratera. Usnice, grlo, utroba, stopala naglašeni su elementi fragmentiranih tijela, tijela pretvorenih u stilske figure, gotovo pa živahno uskomešanih sinegdoha.
Scenografiju na sceni zamjenjuju zvučne forme, sakralne i potresne, svojevrsni neverbalni visceralni korali. Ljudski glas, ženski glasovi su ishodišni materijal mjere postojanja, oni struje neartikuliranim prostorom uronjenom u mrak kao uvertira. Time već i prije konkretne pojave izvođačica koje se na scenu spuštaju iz auditorija, izvedba gradi uvjerljivu poziciju unutrašnjeg, gotovo podzemnog prostora. Gusto nakupljen tjelesni zvuk u fakticitet prostora unosi svoju zaumnu magiju, golu, neprerađenu emociju i energiju oduška.
Zvuk, prostor i dramaturgija isprepleteni su u ozračju međusobne napetosti približavanja prepoznatljivim formama. Atmosfera izvedbenog prostora pretvorenog u goli poriv, u vrijeme koje se guta u trzajima i pri tome odjekuje, odgovara mitološkom motivu zmije koja grize vlastiti rep (ouroboros), simbolu vječnosti, cikličnosti, prijelaza iz jednog stanja u drugo, ali i jedinstva dijelova i cjeline, jedinstvenog mnoštva. Koreografski vokabular hibridnog je karaktera, ali snažno oscilira unutar polja očekivanja. Od idejno prisutnih klasičnih postavki obećanih glazbom i skicoznim posturama iz kojih klize u šašava preoblikovanja, u para-vokabular koji se ne libi, primjerice uprizoriti i eleganciju puzanja ili kretanja unatrag.
Plesačice se kreću kroz brza pojavljivanja i nestajanja, individualne etide koje se pretapaju u duete. Njihovi pokreti često aludiraju na klasične plesne oblike, ali ih već u fazi naslućivanja razgrađuju u neočekivane verzije. Suvremeni govor kontaktne improvizacije u tandemima diše humorom. Oblici plesne primordijalnosti kao svojevrsna predstanja forme, pronalaze se u izoliranim gestama stopala i ritmički točnom tremoru tijela. Izvedbena tijela rastvorena su glasom, koji iz njih strši poput ticala da bi u zvučnom sloju pronašle jedinstvo.
Usuprot tomu, tjelesna linija kretanja nosi iz početka isprekidani flow, titranje i poskakivanje se ne prenosi s tijela na tijelo, nego naprosto omasovljuje ili drobi u formacijama, koje naprežu rubove scenskog kadra i mjesta dodira s gledalištem. Uz glazbenu pratnju, plesačice se promenadno rasipaju scenom u naizgled nasumičnom slijevanju, prelaze s jednog kraja na drugi, izlaze kroz vrata, zapinju iza zavjese, često necjelovite, poluvidljive, prepolovljene. U dramaturškom zgušnjavanju postupno jača integracija grupne tjelesnosti u jednom trenutku dovedena i do nepokretnosti, da bi zatim kulminirala u slici bakantskog plesa s vrpcom (zmijom), koji čini završnicu cirkularnog friza tjelesno-zvučne arhitekture ovog živahno razvedenog plesnog labirinta.
Najjače strane nove, perceptualno vrlo privlačne, predstave Silvije Marchig čine otvorenost i intuitivnost, već prepoznatljive odlike njenog stvaralaštva, komponente koje s impresivnom energijom i izvedbeno točno oblikuje snažno prisutan, talentirani ansambl (Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Silvija Dogan, Ana Novković, Mia Štark), s lakoćom iznoseći zahtjevnu tjelesno-vokalnu povezanost, s ritmičkim izmjenama. U suglasju tijela i glasova, kao što pri osvjetljenju sjenke neizbježno prate tijela, uživljene izvođačice asociraju na grohot dubina, uskomešane komadiće i vitalnost materije. Njihova tema nije od kože okrenute vanjskom svijetu, nego od maštovite gladi koja zaziva mjesečinu čiju mističnu atmosferu oblikuje scensko svjetlo (Saša Fistrić).
U značenjskom sloju rad sugerira teme ženskog glasa, primordijalnosti, ktoničkog i animalnog. Vizualnom i atmosferičnom pozivanju na liminalne dodire zbilje sa fantastičnim svjetovima šume, podzemlja ili mjesečine, izvođačice u šarmantno uslojenim, urbanim kostimima Tee Kantoci, daju stvarnosni plasticitet plemenskog predznaka. Moglo bi se možda zaključiti da izostaje isticanje refleksije o tijelu kao socio-kulturnom konstruktu ili političkom subjektu. Možda se zaobilazi i potencijal vokalno-tjelesne ekspresije u širem diskurzivnom kontekstu, ali ova predstava slavi tjelesni poriv lišen imperativa forme i logosa, afirmira slobodu cikličkog kretanja i izravni vitalizam materije te autentično nudi doživljaj potrage za preduvjetima plesnog ushita.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 15. prosinca 2025.
(Tekst se odnosi na izvedbu od 27. studenoga 2025.)
Urobor
autorica / koreografkinja Silvia Marchig
izvođačice i suautorice: Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Silvija Dogan, Ana Novković, Mia Štark
dramaturginja Nina Gojić, skladateljica Ana Kovačić, sa suradnicima Ana Tukša – lutnja (John Dowland – Fancy) i Vinko Vujec – mastering, kostimografkinja Tea Kantoci, fotografkinja, autorica promo materijala Sindri Uču, oblikovatelj svjetla Saša Fistrić, zmiju izradila Stella Leboš, fotografije izvedbe Nina Đurđević
produkcija Kik Melone i Centar za dramsku umjetnost
Predstava je dio programa ANTISEZONA 25, u koprodukciji sa Muzejom suvremene umjetnosti Zagreb, uz organizacijsku, infrastrukturnu i prostornu podršku Plesnog centra TALA, u sklopu istraživačko – rezidencijalnog festivala Platforma.hr.
podržali Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija RH
Piše:
Jasmina Fučkan