Plesna scena.hr

Festival po mjeri

TranzitT #6, europski festival suvremenih kazališnih praksi, Rijeka, 16. rujna – 23. studenoga 2025.

• 
  
  Tranzit, europski festival suvremenih kazališnih praksi, donio je bogat međunarodni program predstava, radionica, istraživačkih labova s prezentacijama, filmova i razgovora. Umjetnička voditeljica, selektorica i organizatorica festivala Ivana Peranić selekciju je najavila kao „pet predstava suvremenog kazališta koje svaka na svoj jedinstven i snažan umjetnički način progovaraju o temama koje su nam u ovome trenutku značajne i relevantne i koje u svijesti i srcima publike ucrtavaju puteve koji vode u neki bolji, mirniji i pravedniji svijet”. Prateći tu misao, odabrane predstave stilski se kreću unutar širokog polja fizičkog i plesnog teatara, mime, teatara objekata, suvremene maske pa čak i istraživačkog te participativnog teatara. Sve ih veže jasnoća u definiranju i komuniciranju tema, od kojih svaka oslovljava jedno od univerzalno prepoznatljivih kriznih mjesta suvremenog svijeta. Jasnoća izraza i otvorenost publici, vodilje su u selektorskom odabiru, kao i vještina i dorađenost izvedbe te emocionalna snaga svake pojedine predstave.
  
  Zanimljivo je da je u šestoj godini ovog festivala na javni poziv pristiglo čak oko 150 prijava iz cijele Europe. Na finalnu selekciju, zasigurno su utjecali financijski i tehnički kapacitet ovog malog i na neki način tihog festivala, koji zapravo zaslužuje veću pozornost i podršku u svakom smislu. Samo trajanje festivala atipično je jer se program odvija kroz dva mjeseca u pet blokova u kojima je središnji događaj jedna predstava okružena labovima, prezentacijama i razgovorima. Taj model, prema riječima Ivane Peranić, odbran je kako se publika ne bi preopteretila gustim rasporedom festivalske dinamike, što često dovodi i do osipanja publike prema kraju festivala. Također, ta dinamika omogućuje malom organizacijskog timu više vremena za produkciju svakog pojedinog bloka. Tako je Tranzit festival po mjeri, a stabilna posjećenost svake predstave i interes za radionice, labove i razgovore, govori da je taj format zaista i točan za trenutačnu riječku nezavisnu kazališnu scenu.
  
  Festival je otvorila predstava Heartburn (Žgaravica) Teatra Cosmino iz Poljske, koja govori o položaju žena u današnjoj Europi. Ta istovremeno duhovita i potresna predstava u izvedbi ženskog dvojca (Eva Rufo i Rachel Karafistan), gotovo dokumentaristički postavljenim ženskim pričama govori o iskustvima pobačaja, mizoginije, internaliziranog i institucionalnog nasilja, crkvene represije, menopauze, a konačno, i ženskog bijesa. Predstava ruši tabue, šokira, i suočava s brojnim uskratama i povredama ženskih prava i dostojanstva koje su u novom naletu. Heartburn koristi elemente fizičkog teatra, glume, komedije, plesa i lutkarstva, istovremeno je satira, ali i preplavljujuće iskrena izvedba, što ne čudi imajući na umu činjenicu da je potaknuta osobnim traumatičnim iskustvom pobačaja jedne od izvođačica. Važno je istaknuti da je taj projekt Teatra Cosmino ne samo kazališna izvedba, nego i participativni, stalno otvoren projekt u koji se žene iz cijelog svijeta mogu uključiti i dijeliti svoje priče. Osim weba, predstavu prati i radionica, koja je održana i u Rijeci.
  
  Druga predstava festivala bila je Letters from Chiran (Pisma iz Chirana), autora i izvođača Tomoye Kawamure, Japanca koji trenutno živi i radi u Njemačkoj. Također je u stilu fizičkog teatra sa značajnim udjelom teksta, a posebno zanimljiv je rad s maskama, kao i utjecaj japanskog tradicionalnog kazališta. Letters from Chiran priča je o pilotima kamikazama u Drugome svjetskom ratu koju Tomoya Kawamura u solo izvedbi iznosi briljantnom fizičkom izvedbom, munjevitim tjelesnim promjenama i iznimnom preciznošću, sa samo nekoliko maski i rekvizita. Iako nas izvođač vodi daleko u Japan prije osamdeset godina, živost i neposrednost izvedbe ostvaruje i izravnom komunikacijom s publikom s kojom dijeli informaciju o vlastitom djedu koji je bio kamikaza pilot te o brojnim sukobima i teškim osjećajima koje taj dio japanske povijesti i danas nosi.
  
  Alle Armi (Na oružje) koju su kreirali i izvode Hombre Colletivo iz Italije, predstava je „kazališta objekta, fizičkog, neverbalnog i vizualnog kazališta, holivudskih filmova, mjuzikala, televizije, videoklipova i mode“, a dio je duljeg istoimenog međunarodnog istraživačkog projekta. Tema mu je povezanost industrije oružja i igračaka, odnosno normaliziranje diskursa rata, koju je taj izuzetan kazališni kolektiv naslutio već 2021., kada su započeli istraživački rad. Cijeli projekt tako čine istraživanje, predstava, radionice i multidisciplinarna internetska platforma u kojoj se prikupljaju materijali o toj temi te se radi o jedinstvenoj intersekciji teatra i novinarstva, s ciljem osvještavanja i analiziranja socio-ekonomske dinamike proizvodnje rata, kao i utjecaja i moći medija. Alle Armi zasigurno je najkompleksnija predstava ovog festivala, kako u temi, tako i u samoj izvedbi. Scena je izgrađena kao prekrcano skladište igračaka u kojemu je postavljeno nekoliko ekrana i displeya na kojima se neprekidno vrte razni podaci o vojnoj industriji i tržištu oružja, upravo na način na koji ih danas konzumiramo – brzo i površno. Predstava je bez govorenog teksta no krcata vizualnošću brojnih kamera i paralelnih radnji koje od sićušnih igračaka vojnika i oružja s kojima se izvođači igraju postaju stvarne scene rata, a usložnjene brojnim citatima iz filmova, pop – kulture i dokumentarnih video isječaka. Alle Armi je vizualno i informacijama zagušujuća izvedba koja svakim svojim novim potezom (igrom, slikom, informacijom, zvukom), otvara nepredvidljivu razinu pitanja ne samo o problematici militarizacije svijeta koju živimo, nego i o ulozi kazališta u tom svijetu, a posljedično i o poziciji publike – kako one kazališne, tako i kontinuiranog konzumiranja informacija koje su u današnjoj medijskoj industriji postale spektakl za sebe.
  
  Četvrti blok donio je Do You Want to Produce Me? Tonija Flege i Jessice D'Angelo, hrvatsko-talijanskog autorsko-izvođačkog dvojca, koja se plesom i fizičkim izričajem osvrće na pitanje što znači biti umjetnik mlađe generacije danas u Europi: koji su prostori slobode još otvoreni na plesnom tržištu, koliko su okoštali modeli produkcije i vrednovanja, postoji li prostor za umjetnički čin koji ne opslužuje trenutačne prioritete i ciljeve kulturnih politika? Toni Flego i Jessica D'Angelo vrsni su plesači suvremeno-klasično-teatarskog stila, rasplesani, virtuozni, jasni i emotivni, i dalje zaljubljeni u ples, ali i ponešto rezignirani. Predstava se izravno hvata u koštac s problemima pre-administriranosti plesnog tržišta i zastarjelog produkcijskog sistema, igranim scenama i tekstom, a potom transformacijom plesača u polumrtvo tijelo s maskom i gumenim rukavicama koje doslovno guši i satire živo, mlado tijelo. Nasuprot tome, tu je snovita plesna scena u kojoj se plesači odjeveni u pastelne boje, osvjetljeni blagim, difuznim svjetlom vraćaju na svoje izvorne, nevine, zaplesane sebe, one koje su morali ostaviti u nekoj naivnijoj mladosti. Predstava pak završava s gorko-slatkom up-beat zabavnom numerom koja podsjeća na brodvejsku koreografiju, na song u kalipso stilu Are You Having Fun originalno skladan 1939. Do You Want to Produce Me? dojmljiva je, vješto složena, fino izvedena predstava, koja, iako teatralizirana i plesački povremeno zavodljiva, govori vrlo izravno i nekako trezveno, o realitetu plesnih umjetnika u europskom kontekstu, koji je tek ironično fun.
  
  Festival je zatvorila Nowhere Like Here (Nigdje kao ovdje) predstava nastala u sklopu EU projekta Beyond Fronta: Bridging Periphery, kojeg je hrvatski partner Hrvatski institut za pokret i ples. Autor je domaćoj publici dobro poznati koreograf i pedagog Francesco Scavetta, koji je na sceni okupio međunarodnu skupinu od sedam mladih plesača/ica, među kojima je hrvatska predstavnica Margareta Firinger. Predstava se bavi pitanjima doma i identiteta, a oslanja se na već postavljenu Scavettinu predstavu Home Movie iz 2022. Na scenu donosi lijepo zajedništvo okupljenih plesača i prepoznatljiv Scavettin stil otvorenog, dostupnog i opuštenog tijela koje se kreće unutar vrlo čvrstih improvizacijskih zadataka. No u cjelini, predstava djeluje više poput projektnog zadatka, nego gotovog, razrađenog rada, standard kojeg su dosegle ostale predstave upečatljivog riječkog festivala Tranzit.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 19. siječnja 2026.

Piše:

Iva Nerina
Sibila